Nakon raspada Jugoslavije dosta se govorilo o tadašnjem životu, drugarstvu koje je nekada bilo, uz komentar kako je ipak tada sve bilo bolje.

Tim povodom na društvenim mrežama pojavio se zanimljiv tekst posvećen svima koji su rođeni i preživjeli 1950-te, 60-te, 70-te i 80-te godine.

Tekst prenosimo u cjelosti i bez ikakvih korekcija:”Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes

Za sve one koji su rođeni i preživjeli 1950-te, 60-te, 70-te i 80-te !! U to vrijeme upozorenja u stilu “čuvati daleko od dohvata djece” na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima nisu postojala.
Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampersice. Pišali smo u krevet.

Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolama.

Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje vrta, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu Cocte ili Cole sa našim prijateljima i

PROČITAJTE  Ako pitaš mamu hoće li ti RODITI jednu seku - moraš biti spremna na kratak SAVJET!

NITKO nije umro zbog toga.

Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kokte, nare koje su i tada bile pune sećera, ali nismo bili debeli zato što smo smo se

STALNO IGRALI VANI

Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti,sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje onako nije bilo previše.

Nerijetko, nas nitko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljska pljuska bila dio odgoja a bez zlostavljanja u obitelji.

I nikad nije bilo problema…

Provodili smo cijele dane radeći trkaće daske od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice.

Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako riješiti problem

Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi.

Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole.

PROČITAJTE  Kratko i jasno: Stavio je gaće i čarape u rernu, a na to je mama imala samo jedno da kaže

Nama nisu prodavali drogu ispred škole…

Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice,
nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne), nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms…….

MI SMO IMALI PRIJATELJE
I MI SMO IŠLI VAN
DRUŽITI SE S NJIMA!

Padali smo s drveća, znali se porezati na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga. Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili utvrde od snijega, bacali petarde za Novu godinu,čitali hrpe crtanih romana i sve smo to preživjeli bez posljedica!

Vozili smo se biciklom ili pješke dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!

Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!

Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva.

Naše generacije su dale najbolje izumitelje i znanstvenike do danas.

PROČITAJTE  Ni tati nije jasno: Pitao je kćerku zašto se slika u WC-u, a evo kako mu je odgovorila

Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo živjeti s tim !

I ti pripadaš toj generaciji?

ČESTITAM!”

 

NAJGLEDANIJI VIDEO DANAS NA PORTALU:

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here